Online anketa „Knjiga utisaka – RTS – 2024“ (maj 2024, N=410) daje sirov uvid u to kako jedan deo publike doživljava javni servis. U prvim asocijacijama dominiraju teške reči: „laž“ (31), „propaganda“ (8), „TV Bastilja“ (7), „režimska televizija“ (5), „mrak“ (5), uz direktne veze sa „Vučić“ i „SNS“. Takav rečnik nije samo politička poruka – on govori o dubokom raskidu poverenja i osećaju da RTS ne ispunjava ulogu javnog servisa.
Gledanost: formalno prisustvo, suštinski bojkot. Na pitanje koliko sati dnevno gledaju RTS, medijana je tek 0,05 sati, a najčešći odgovor je „0“ (206). Prosečna vrednost je 0,63 sata, ali i tu broj „štrči“ zbog ekstremnih unosa (maksimum 15). Ukratko: većina učesnika praktično ne gleda RTS, iako ga tema očigledno dotiče.
Šta ipak gledaju? Kada se RTS i „pusti“, to su pre svega kvizovi i format bez politike: „Slagalica“ (36+36), „Potera“ (21), zatim „Sasvim prirodno“, „SAT“, „Kvadratura kruga“ i sport. Najčešći odgovor je ipak – „nijednu“ (42) ili „ne gledam“. Poruka je jasna: publika pravi razliku između zabavnog/kulturnog sadržaja i informativno-političkog programa, koji doživljava kao problematičan.
Ocene programa: informativa na dnu. Informativni program RTS-a dobija poraznu sliku: 79,60% ga ocenjuje kao „veoma loš“, uz dodatnih 12,44% „loš“. Slično je i sa političkim programom: 85,21% „veoma loš“. Zabavni program je takođe pretežno negativno ocenjen (46,15% „veoma loš“). Kulturni program stoji nijansirano bolje: najviše je ocena „osrednji“ (31,08%), uz 15,29% „dobar“ i 3,51% „veoma dobar“, ali i značajan negativni blok. Sportski program je jedini segment sa vidljivijim „normalnim“ rasporedom (33,83% „osrednji“, 10,20% „dobar“), uz dosta „nemam stav“ (26,87%).
Lica RTS-a: „nijedan“. U odgovorima o novinarima/voditeljima najčešće se javlja „nijedan“, „niko“, „ni jedan“, uz povremena izdvajanja (Memedović, Stanković). Čak i kada se neko pohvali, pohvala često dolazi uz napomenu o pritiscima i „kavezu“ uredničke politike.
Šta bi menjali? Najčešći predlog je – „sve“ (78). Ipak, kroz komentare se ponavlja nekoliko konkretnih zahteva: depolitizacija informativnog programa, smene rukovodstva i urednika, više pluralizma, više sadržaja za decu, obrazovanje i kulturu, manje „jednog čoveka“ u programu, kao i jasna zabrana partijskog upravljanja uređivačkom politikom.
Paradoks pretplate: 83,05% kaže da pretplatu plaća redovno, ali veliki broj objašnjava da je to „jer mora“, pošto je naknada vezana za račun za struju. Upravo tu nastaje ključna pukotina: građani se osećaju kao obavezni finansijeri medija koji ne doživljavaju kao svoj.
Ovaj uzorak nije reprezentativan za celu Srbiju, ali je dragocen kao „temperatura“ jednog dela javnosti: RTS se ovde vidi kao institucija bez poverenja – i zato ga mnogi, uprkos plaćanju, praktično gase.