Online anketa “(Teorije) Zavere!” (tvojstav.com, 25. avgust 2013, N≈251) sugeriše obrazac koji je u Srbiji već dugo prepoznatljiv: što je tema politički “teža” i institucionalno osetljivija, to je spremnost da se poveruje zvaničnoj verziji manja—dok se teorije zavere javljaju kao zamensko objašnjenje, često jednostavnije i emotivno uverljivije.
Dve “crvene tačke” nepoverenja: 11. septembar i atentat na Đinđića
Najveći otpor zvaničnim narativima beleže događaji koji simbolizuju moć i bezbednost. U zvaničnu verziju napada na kule Bliznakinje 11. septembra veruje 19,12% ispitanika, dok 56,18% ne veruje. Kod atentata na Zorana Đinđića, 49,40% ne veruje zvaničnoj verziji, dok 21,51% veruje.
Ovakvi rezultati ukazuju da deo učesnika ankete velike događaje vidi kao prostor “skrivenih aktera” i nedovoljno transparentnih odluka. Kada je poverenje u institucije slabo, zvanična objašnjenja prestaju da funkcionišu kao “zatvaranje priče”—a alternativni narativi postaju logični, čak i kada nemaju dokaze koji bi izdržali standarde istrage.
“Plan protiv Srbije” kao širi okvir: 7 od 10 saglasno ili delimično saglasno
Posebno indikativan je nalaz o geopolitičkoj interpretaciji: na tvrdnju “Sve što loše Zapad uradi Srbiji to je deo nekog plana”, 37,45% odgovara “da”, a 33,86% “delimično”—ukupno 71,31%. U srodnom ključu, 39,84% veruje da su Milošević i Tuđman bili podržani od Zapada u rasturanju Jugoslavije, uz 21,91% delimične saglasnosti.
To sugeriše da se teorije zavere ne vezuju samo za pojedinačne događaje, već i za stabilan “okvir objašnjenja sveta”: spoljne sile su akter, a Srbija je objekat plana. Takav okvir potom lako “prima” nove priče—jer se uklapaju u već postojeću sliku.
Naučne teme: više saglasnosti, ali i paradoks laboratorijskog porekla bolesti
Zanimljivo je da učesnici ankete pokazuju relativno visoku spremnost da prihvate postojanje globalnog zagrevanja: 58,57% kaže “da”, a 25,50% “delimično”. Međutim, tvrdnja da je AIDS/SIDA nastala i “puštena” iz laboratorije dobija još jaču podršku: 61,35% “da” i 17,13% “delimično”.
Taj paradoks može da se čita kao opšti obrazac: čak i kada postoji spremnost da se prihvati naučni fenomen (klima), istovremeno postoji i sklonost ka objašnjenjima koja podrazumevaju nameru, kontrolu i “skrivenu ruku” (laboratorija). U tom smislu, zavere nisu suprotnost nauci, već zamena za složenost: “nešto/nekog” je lakše okriviti nego pratiti dugačke uzročne lance.
Mesec, Tito, Dajana: podela i veliki udeo “nemam stav”
Sletanje na Mesec deli uzorak: 48,21% veruje, 27,09% ne veruje, 15,94% delimično. Kod tvrdnje da Tito nije rođen na prostoru bivše Jugoslavije, odgovori su gotovo prelomljeni (34,26% “da”, 30,28% “ne”), uz 21,91% “nemam stav”. Kod pitanja o Dragi Mašin gotovo polovina nema stav (47,01%).
Ovakve teme često funkcionišu kao “kulturna zona” teorija zavere: manje su vezane za neposredno političko opredeljenje, a više za identitet, tradiciju prepričavanja i zabavu—što može objasniti veliki udeo neodlučnih.
EU i NATO: EU tesno podeljena, NATO ubedljivo odbijen
U istom uzorku, članstvo u EU deli ispitanike (38,25% za, 41,04% protiv, 20,72% neodlučno), dok je NATO jasno odbijen (64,68% protiv, 14,47% za). U kontekstu snažnog prihvatanja ideje da “Zapad ima plan”, ovakav odnos prema NATO-u deluje kao očekivan nastavak geopolitičkog nepoverenja.
Ko je odgovarao i šta to znači
Uzorak je gotovo izjednačen po polu (51,39% muškarci, 48,61% žene), medijana starosti je 29 godina, a studenti/učenici čine trećinu učesnika (33,47%). Većina se izjašnjava kao vernici (65,34%), a regionalno dominiraju Vojvodina i Beograd.
Važno je naglasiti: reč je o online anketi iz 2013. i nalazi su indikativni za učesnike ankete, ne nužno za celu populaciju. Ipak, obrazac koji se vidi—nepoverenje u zvanične verzije ključnih događaja i snažan “plan” okvir—poklapa se sa širim društvenim osećajem da istina često nije transparentna, a institucije nisu ubedljive